Transsibirska željeznička pruga

Transsibirska željeznička pruga (rus. Транссибирская железнодорожная магистраль), skraćeno Transsib (Транссиб) ili Transibirka, je mreža željezničkih pruga kroz Euroazijski kontinent, koja spaja europski dio Ruske Federacije, glavna industrijska područja i prijestolnicu sa središnjim (Sibir) i istočnim krajevima (Daleki Istok), Mongolijom, Kinom i Japanskim morem. Duljina glavnog pravca od Moskve do Vladivostoka iznosi 9288,2 km, prolazi kroz osam vremenskih zona i najduža je željeznička pruga na svijetu. Od 2002. godine u potpunosti je elektrificirana.

Glavnim pravcem se drži Transsibirska linija, koja prolazi od Moskve do Vladivostoka kroz Nižnji Novgorod, Omsk, Krasnojarsk i Irkutsk. Oko 30% cijelog ruskog izvoza prolazi ovim putem.

Drugi pravac je Transmandžurska linija, koja se podudara s Transsibirskom sve do mjesta Tarskaya, oko 1000 km istočno od Bajkalskog jezera. Odavde pruga dalje nastavlja jugoistočno prema Kini i završava u Pekingu.

Treći pravac je Transmongolska linija koja se podudara s Transsibirskom do grada Ulan Ude na istočnoj obali Bajkalskog jezera. Od Ulan Ude, pruga nastavlja dalje prema glavnom mongolskom gradu Ulan Batoru, a svoj put završava kao i Transmandžurska linija u Pekingu.

Prvotna Transsibirska pruga je zapravo samo istočni dio magistrale, od Čeljabinska (Južni Ural) do Vladivostoka. Ta je dionica duga oko 7000 km i upravo je taj dio prvi izgrađen u razdoblju od 1891. do 1916.

Službena izgradnja je započela 31. svibnja 1891. nedaleko Vladivostoka. Toj prigodi je prisustvovao i mladi carević Nikolaj Aleksandrovič, budući car Nikolaj II.. Zapravo je izgradnja započela i ranije, početkom ožujka 1891. kada je započela izgradnja dionice između Miassa i Čeljabinska.

Pruga je u cijelosti bila spojena već 3. studenog 1901. kada su se radnici sa zapadne strane susreli s radnicima s istoka, no službeno prometovanje vlakova na cijeloj dionici u to vrijeme još nije postojalo. Vlakovi će punom dionicom od Petrograda do tihooceanskih luka krenuti tek od srpnja 1903. Zanimljivost je da je u to vrijeme željeznica bila prekinuta kod Bajkalskog jezera, a vagoni su se ukrcavali na posebne trajekte i njima prevozili na drugu stranu.

Cjelovita pruga između Petrograda i Vladivostoka bez prekida puštena je 1904., a već sljedeće 1905., Transsibirska je pruga spojena s europskim prugama i samim time prvi puta u povijesti bilo je moguće željeznicom putovati od obala Atlantika do Tihog ocena. Troškovi izgradnje u razdoblju od 1891. do 1913. iznosili su 1 455 413 tisuća rubalja.

• 
  Spomenik na zadnjem kilometru Transsibirske pruge u Vladivostoku
• 
  Gradnja trase u Sibiru 1895.
• 
  Mimoilaženja dvaju vlakova
• 
  Putnici čekaju na stanici u Zimi, gradu kraj Novosibirska
• 
  Željeznička stanica u Novosibirsku

Vanjske veze

Transsibirska željeznička pruga na Wikimedijinoj ostavi

• Transsibirska pruga: Web Enciklopedija (eng) Arhivirano 2007-01-24 na Wayback Machine-u
• Vodič kroz Transsibirsku prugu by [1].
• Vozni red, pogledaj Raspored putovanja njemačkih željeznica Arhivirano 2003-12-02 na Wayback Machine-u (pokriva Europu, ali također i Transsibirsku željeznicu) i Vozni red s udaljenostima (pdf) Arhivirano 2006-05-26 na Wayback Machine-u; imati na umu da se moskovsko vrijeme primjenjuje za putovanja širom Rusije.
• „Stranica o Željeznicama ZND-a i Baltika”. Arhivirano iz originala na datum 2012-12-04. Pristupljeno 2012-11-19. 
• Vodič kroz Veliku Transsibirsku željeznicu (1900)
• Australska novinarka, dopisnica iz Moskve piše blog o svojem putovanju Transsibirskom željeznicom. Arhivirano 2007-04-03 na Wayback Machine-u